Vođen osećajem odgovornosti i saznanjima koja su mi dostupna u vrijeme kada se Republika Srpska pokušava potpuno uništiti, kao i Srbi na Kosovu, a Srbija zaustaviti i poniziti pokretanjem revolucionarnih mećusobnih sukoba koji bi naš narod doveli do ivice uništenja, moram otvoreno i jasno da govorim:
Posle pokušaja generalnog štrajka i zaustavljanja Srbije i najave osnivanja narodnog pokreta u Jagodini za Srbiju stižu prelomni dani i događaji. Njih će definisati, a našu sudbinu odrediti, nivo nacionalne i državotvorne svijesti koje imaju društvene grupa i slojevi, ali i ugledne ličnosti. Državotvorna i nacionalna svijest ne mogu se očuvati sa obožavaocima Dinka Gruhonjića i Marinike Tepić, raznih političko- tajkunskih lobija koji finansiraju i promovišu sukobe meću stanovništvom Srbije trudeći se da narod omrzne svoju vojsku i crkvu, svoju Vladu, predsjednika i institucije, istoriju i kulturu, prihvatajući nametnute vrijednosti u kojima je normalno, a sutra i obavezno, povraćati na srpsku zastavu, pozivati na ubistvo predsjednika države, kaže predsednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić, i nastavlja:
U taj bratoubilački i nihilistički projekat su uspeli da ubace mlade ljude, pogotovu studente, koje koriste kao borbene grupe za uništavanje državotvorne i nacionalne svijesti i na kraju tradicionalne srpske porodice. Vještim intrigama i romansiranjem bunta kao izražavanja mišljenja, iza čega se krije sinergija domaćih i međunarodnih grupa za kreaciju sukoba kao modela promjene vlasti ali i vrijednosnih sistema.
Pred nama su ključni dani i događaji i zato svaka odgovorna osoba ima obavezu da se javno i jasno oglasi. Maske su pale i linije koje povezuju autošovinističu i antisrpsku politiku sa spoljnim uticajnim i bogatim faktorima su na istom pravcu udara na sve nas. Bez obzira na sve trikove i vješto korištenje raznih negativnosti u društvu zbog kojih niko i nigdje nije uništavao svoju državu. Uostalom, da se prisjetimo stanja privrede, plata penzija, ali i kulture prije 15 i više godina, stanje srpske infrastrukture, zdravstva, bolnica, puteva, pruga, trgova. I naravno stanja narodne i nacionalne svijesti onda i sad. Kada smo se ono stidili junaka sa Košara kojim danas dižemo spomenke, kada smo Srbe iz Srpske uvredljivo nazivali bosancima, a negirali nacionalni identitet Srba iz Crne gore? I kad je ono Novi Sad postao evropska prestonica kulture? Je li za vrijeme sadašnjih finansijera i kreatora protesta koji se izvode preko studenata ili kad je sadašnji premijer bio gradonačelnik podržan od sadašnjeg predsjednika države? Moglo bi mnogo toga da se navodi, ali da ne dužim, najvažnije je hoćemo li zaista naivno i jeftino Srbiju rušiti međusobnim sukobima ili nastaviti graditi ekonomskim, vojnim i geopolitičkim liderstvom koje nas stavlja u red velikih i ozbiljnih naroda i država. Pa ako na tom pravcu treba nešto mijenjati – mijenjaćemo zajedno, a to se ne radi bratoubilačkim ratom i kreacijama novog separatizma kao što se to sad radi u Vojvodini.
Na kraju, hoćemo li svoje potomke učiti o Milošu, Lazaru, Karađorđu, Milanu, Mišiću, Bojoviću, Petru, Aleksandru, Veljku, ili ćemo ih učiti kako se povraća na svoju zastavu koja predstavlja naše najveće, najsvetije i naljepše vrijednosti?
Odluke donosimo sutra pokazujući jesmo li se iz naroda ispisali i jesu li nam uspjeli da izbrišu ili, od nas samih sakriju, državotvornost ali i pamet da zdravo rasuđujemo kad donosimo odluke. Za sebe, svoju porodicu, grad, državu i narod, kaže Stevandić.